Wednesday, January 30, 2008

Srbija i Kosovo

Decembar 2007

I DEO

Nakon petnaest godina sukoba i stotina hiljada mrtvih, ranjenih i izbeglih, nacionalno pitanje na Balkanu ostaje nerazrešeno. Sada je jasno koliko je daleko od realnosti bila ideja da mnoštvo čistih buržoaskih nacionalnih država može rešiti ovaj istorijski problem. Posle početne euforije zbog novodobijenih nezavisnih teritorija, vladajuće klase sada otkrivaju da kapitalistički razvoj nije moguć bez stajanja na noge svojim susedima. Trenutna situacija je jako slična atmosferi sa početka dvadesetog veka. Protivrečnosti stvorene od strane kapitalističkog sistema u tim danima su rezultovale nizom balkanskih ratova, koje je smenio prvi svetski rat i konačno pokušaj da se stvari dovedu pod kontrolu stvaranjem buržoaske Jugoslavije pod srpskom krunom. Drugi svetski rat je ponovo oslobodio nezapamćenu razinu pokolja i etničkog čišćenja koje se završilo tek nakon socijalističke revolucije koju je doneo multietnički partizanski pokret. Možemo slobodno reći da pod kapitalizmom Balkan nije znao za mir, samo za periode zamrznutih sukoba. Sadašnji period se savršeno uklapa u taj opis.

Srbija predstavlja centralni i najvažniji deo balkanske slagalice. Bez izlaza na more i okružena susednim zemljama sa znatnom srpskom populacijom, srpska vladajuća klasa je imala velike ambicije o dominaciji nad razbacanim balkanskim državicama svojom vojnom silom nakon povlačenja imperijalističkih sila (Osmanlijskog Carstva i Austro-Ugarske Monarhije). Danas, Srbija ostaje najveća od zemalja koje su izašle iz bivše Jugoslavije i potencijalna lokalna sila. Čak i sa srpskim stanovništvom proteranim u devedesetima sa teritorija koje su kroz istoriju naseljavali u Krajini u Hrvatskoj, Republika Srpska ostaje državotvorni deo Bosne i Hercegovine pod imperijalističkom kontrolom, a pola stanovništva nedavno otcepljene Crne Gore je okrenuto ka Beogradu. Na Kosovu živi oko sto hiljada Srba sa još oko dvesta hiljada njih raseljenih unutar Srbije. Relativna politička stabilnost, uprkos neugodnom etničkom rasporedu novostvorenih balkanskih (polu)država, omogućena je mešanjem imperijalističkih sila koje su uspele da nađu kompromis među sopstvenim interesima pod jakom američkom dominacijom krajem prošlog veka. Danas, sa povratkom Rusije na globalnu političku mapu, sa pokušajima EU da formuliše vlastitu spoljnu politiku nezavisnu od svog atlantskog saveznika i sa SAD koje pojačavaju svoj militarizam, napetost se ponovo oseća u vazduhu. Balkan se naglo zagreva pre nego što se i javila šansa za njegovo hlađenje.

Unutar Srbije

Prosečan rast bruto domaćeg proizvoda iznosio je 6,8% u poslednje tri godine nakon sporog oporavka posle NATO bombardovanja i promene režima. Neki vladini službenici nazivaju zemlju „Balkanskim Tigrom“ kako bi opisali ovaj fenomen. Međutim, starije generacije mogu posvedočiti koliko je ovaj novi rast drugačiji u odnosu na onaj nakon drugog svetskog rata u planskoj privredi. Dok se potonji zasnivao na nezapamćenom razvoju proizvodnih snaga u svim oblastima života, ovaj novi se zasniva na rashodovanju i rasprodaji kapitala stvorenog u socijalističkom periodu. Štaviše, efekti rasta su koncentrisani geografski i socijalno na ograničenim mestima i u rukama uskog privilegovanog sloja stanovništva.

Bez obzira koja je koalicija bila na vlasti nakon Miloševića, jedna je stvar u Srbiji uvek ostajala izvesna nakon 5. oktobra. Ekonomska moć ostaje u rukama grupice ekonomista iz G-17 Plus – NGO-a za vreme Miloševića, koji je evoluirao u političku stranku vođenu od strane„ekonomskih eksperata“- ljudi koji navodno žrtvuju svoje dobro plaćene poslove u multinacionalnim kompanijama da bi radili za plate državnih birokrata i pomogli svojoj zemlji kad joj je pomoć najpotrebnija. Njihov lider i ministar ekonomije u trenutnom sastavu Vlade Srbije, Mlađan Dinkić, je nedavno nagrađen uglednom nagradom „ministar finansija godine“ od strane časopisa „Euromoney“. U obrazloženju svoje odluke, „Euromoney“ navodi da je Dinkić sproveo „najšokantniju od šok terapija“ u finansijskom sektoru zemlje, jednostavno oduzimajući dozvole za rad dvadesetpet domaćih banaka i otpuštajući njihove zaposlenike; time čisteći put za ulazak stranih banaka na tržište. Ovaj potez nam pruža jasnu predstavu o Dinkićevoj ekonomskoj filozofiji.

U poslednjih nekoliko godina sleđen je strog neoliberalni model rasta. Vlada se ponosi činjenicom da je Srbija, uz Bugarsku, zemlja sa najnižom stopom poreza na korporacijsku dobit u Evropi, samo 10%. Nakon zasićenja istočnoevropskih tržišta, multinacionalne kompanije sada nalaze neotkrivene dragulje u srpskoj poznoj tranziciji. U 2006. godini je postignuto rekordnih 4,387 milijardi američkih dolara u direktnim stranim investicijama, gotovo polovina ukupne sume stranih investicija zabeleženih u prethodnih pet godina. Većina tih ulaganja je osigurana privatizacijom i akvizicijom kompanija sa signurnim profitom u bankarstvu, telekomunikacijama, industriji alkohola, duvanskoj industriji i energetici. Države sa najvećim interesom u srpskoj ekonomiji do sada su Austrija, Nemačka, Grčka i Slovenija. Državni energetski monopol, industrija nafte i gasa i vazduhoplovna firma JAT su poslednje kompanije koji bi trebalo da se privatizuju u skoroj budućnosti. Ovaj proces ulazi u svoju završnicu jer je prodaja svih većih državnih preduzeća, po nekim najavama, planirana do kraja ove godine.

Povoljna investiciona klima se održava uz pomoć rigorozne monetarne politike. Inflacija je svedena na jednocifrenu vrednost (6,6%). Porez na plate i doprinose za potencijalne ulagače je među najnižima u Centralnoj i Istočnoj Evropi, a porast realnih nadnica se drži pod strogom kontrolom sa porastom planiranim samo za kompenzaciju inflacije, bez obzira na pozitivan rast društvenog proizvoda. Budžet javne potrošnje je bio potpuno pokriven 2006. godine sa prijavljenim suficitom. Istovremeno, 10% stanovništva živi ispod granice siromaštva sa minimalnim socijalnim davanjima. Pristup socijalnoj pomoći je znatno otežan, radni vek je produžen a školarine su povećane. Zvanična stopa nezaposlenosti je oko 20,8%. Otkako je privatizacija uzela maha u 2002, pa sve do danas, preko trista pedeset hiljada radnika je otpušteno.

Sloj najviše pogođen ekonomskim preuređivanjem je tradicionalna radnička klasa zaposlena u proizvodnom sektoru velikih državnih preduzeća. Nova radna mesta se otvaraju pretežno u omanjim uslužnim firmama koje se bave telekomunikacijama i finansijama. Otvaranje novih radnih mesta se popelo do šezdeset hiljada u poslednje četiri godine, što ni iz daleka nije dovoljno da nadoknadi izgubljene poslove. Mnogi bivši industrijski gradovi bivaju napušteni. Rast je koncentrisan samo u Beogradu i nekoliko drugih oblasti na severu sa dobrom infrastrukturom i povoljnim geografskim položajem. Nezaposlenost na jugoistoku Srbije je do tri puta veća nego u Beogradu. Stopa siromaštva dostiže i do 23%, dok se u Beogradu kreće oko 4%. Situacija često izmiče kontroli. Nedavno je u Nišu izbila epidemija žutice. Preko sedamsto ljudi je zaraženo virusom usled loših životnih uslova i neadekvatnoh snabdevanja vodom.

Radnička klasa u tranziciji

Uprkos nezapamćenim neoliberalnim napadima odozgo, čini se da ne postoji nikakav organizovani otpor od strane masa. Svedoci smo učvršćivanja vladajućih struktura, broj štrajkova godinama nije bio niži a ne postoji ni politička artikulacija većine gubitnika tranzicije. Kako ovo objasniti?

Stara jugoslovenska radnička klasa je zašla duboko u proces raspada. Sadašnji talas privatizacija dolazi nakon decenije turbulentnog ekonomskog rastakanja, međunarodnih sankcija i rata, koje su već atomizovale ionako dezorijentisanu radničku klasu. Ne postoje sindikati u privatnom sektoru. Nove generacije radnika su zaposlene u omanjim firmama sa oko pedesetak ljudi, odsečeni jedni od drugih i od organizacijskih tradicijaprošlih vremena, pod strogom disciplinom domaćih sitnih kapitalista iskaljenih u godinama rata. Starije radnike koji su ostali na svojim položajima u poslušnosti drži armija nezaposlenih iza njih. Iako nisu zadovoljni svojim položajem, sve je bolje od bivanja na ulici.

Ostali su pronašli različite načine da prežive tokom devedesetih u vreme šverca i sive ekonomije. U Srbiji se dešava retrogradni proces suprotan urbanizaciji, gde se deo radničke klase vraća na selo. Titoistički režim je plašeći se od reakcije seljaštva relativno rano odustao od ideje prisilne kolektivizacije, ostavljajući tako mnogo sitnih zemljišnih poseda, koji su služili kao socijalna „zaštitna mreža“ u devedesetima. Ova svojinska struktura se ipak brzo menja danas kada kapitalisti grabe plodnu zemlju i kako se, kao izraz nemoći, makroekonomski država okreće od industrije ka poljoprivredi i izvozu sirovina.

Slično tržište postoji u gradovima gde se načini života brzo menjaju. Tokom devedesetih, jureći brzu zaradu, Milošević je omogućio radnicima da pokupuju državne stanove, što je uslovilo da mnogi danas poseduju vlastite nekretnine. Ova činjenica, kao i ulazak stranih banaka i kreditera je pripremila put za bum tržišta nekretnina. Cene stanova u Beogradu variraju od hiljadu evra po kvadratnom metru do dve i po hiljade evra po kvadratnom metru u elitnijim krajevima. Nekada socijalno mešoviti, beogradski komšiluci su svedoci prodaje ili iznajmljivanja stanova u centru,dok se porodice vlasnika sele ka periferiji i u predgrađa.

Finansijsko tržište, netaknuto u ratnim godinam, naprasno je pružilo odlične prilike stranim bankarskim korporacijama, poput austrijske Rajfajzen banke, za ostvarivanje sočnog profita nudeći kredite. Za razliku od Hrvatske ili Mađarske, zaduženost stanovništva u Srbiji je bila relativno niska zbog izolacije. U poslednjih par godina, ukupan kredit u vrednosti od oko dve i po milijarde evra podeljen je medju osamsto sedamdeset hiljada klijenata. Pristup lakim zajmovima je kratkoročno pomagao mnogim porodicama, ali to je tempirana bomba. Stiče se dojam da novac upumpavan u privredu naprosto isparava. Proizvodnja nije nanovo uspostavljena, rast izvoza je skroman, dok spoljnotrgovinski deficit raste. Ukupna zaduženost Srbije sada iznosi blizu dvadesetdve milijarde dolara sa tendencijom brzog rasta.

Vlada pokušava da obezbedi podršku javnosti izdajući određeni procenat deonica prodatih kompanija radnicima kroz vaučersku privatizaciju. Socijalni program za otpuštene u procesu prestrukturiranja se sastoji u isplatama nadoknade u zavisnosti od godina provedenih na radnom mestu. Ohrabruje se dobrovoljno napuštanje radnih mesta uz otpremninu. Sve je na rasprodaji, a radnicima su obećane mrvice ako ne ometaju proces. Zvanična taktika Vlade jeste ohrabrivanje otpuštenih radnika da ulažu novac od otpremnina u osnivanje malih preduzeća. Poput legende kruže priče o nekolicini srećnih radnika koji su, prodavši deonice pokupovali nove kuće i automobile. Većina sindikalnih rasprava se vodila samo oko toga koliko procenat od prodaje deonica firme treba pripasti radnicima. Objavljen je i generalni plan vaučerkse privatizacije, po kojem bi svi građani trebali dobiti deo od prodaje poslednjih delova srpske provrede. Ova manipulatorska taktika je doprinela daljem opadanju radničke klasne svesti i solidarnosti.

Bivši jugoslovenski automobilski gigant, „Crvena Zastava“ iz Kragujevca, je dobar primer. U avgustu prošle godine, Vlada je odlučila da likvidira državni socijalni program uveden nakon NATO bombardovanja, koji je radnicima očuvao radna mesta i minimalne plate iako nisu radili. Oko četiri hiljade četiristo radnika dobilo je ponudu da se odrekne ovog programa u zamenu za naknadu od dvesta pedeset evra po godini radnog staža. Sindikat je odbio nagodbu, porodice zaposlenih i radnici iz drugih kragujevačkih fabrika su se okupili u protestu solidarnosti i nekoliko dana je izgledalo kao da je grad spreman da pruži otpor. Vlada je prozrela blef i rekla da svako ko se ne pojavi do isteka roka gubi posao i otpremninu. Sledećeg dana smo bili svedoci ponižavajućih prizora ljudi koji stoje u redovima i guraju se kako ne bi ostali ispred zatvorenih vrata kancelarije za registrovanje otpremnina.

Ponos na navodno jedinstvenu situaciju u svetu, gde su radnicideklarativno bili vlasnici svojih fabrika u titoističkom režimu više ne postoji. Malo ljudi gaji iluzije o započinjanju sitnog biznisa novcem koji dobiju, ali kada su suočeni sa izborom između biranja vlasništva nad zarđalom fabrikom koja godinama nije funkcionisala ili da je se odreknu za koju hiljadu evra nakon decenije gladovanja – nije teško predvideti njihov izbor. Čini se da su samo privatizovana preduzeća ta koja obnavljaju proizvodnju. Osećaj je da nema alternative. Nije neobično da nakon iskustava sa sumnjivom privatizacijom radnici okupiraju fabriku i zahtevaju ponovljenu privatizaciju, ali ovaj put „pravednu“.

Onda, postoje i oni koji nemaju šta da ponude na tržištu ili valjaju sa strane. Oni koji nemaju imovinu na prodaju, bez zemlje, bez stanova, bez radnog mesta za koje bi primili otpremninu – radnici ili nezaposleni pod stalnom pretnjom da padnu ispod razine siromaštva i budu zaboravljeni. Ovakva situacija je izrodila relativno novi fenomen štrajka glađu. Najčešći oblik štrajka danas u Srbiji jeste onaj gde se radnici zaključaju u fabrike i štrajkuju glađu zahtevajući da govore sa vlastima. Ovo nije taktika ofanzivnog štrajka u napetoj klasnoj borbi, već su to očajnički pokušaj ljudi da na sebe privuku pažnju. Porasle su i stope samoubistava. Prošlog aprila je pažnju medija zaokupio slučaj pedesetogodišnje metalostrugarke Dragice Simić. Čuvši vest da će biti otpuštena sa još sto devedeset svojih kolega označenih kao „tehnološki višak“, pokušavala je očajnički da razgovara sa gazdom. Gazda je sve pokušaje odbio. Sledećeg jutra, njene kolege su joj našle telo obešeno u fabrici. Pre nekoliko godina je Dragica bila proglašena jednom od najboljih radnica u Gornjem Milanovcu. Njena pohvalnica je pronađena kraj leša.

Gorka iskustva poslednjih petnaest godina i sveopšta demoralisanost doveli su do skepticizma prema bilo kakvom političkom planu, preispitivanju motiva iza poziva na organizovanje i neverice prema mogućnosti kolektivne akcije. Radnici daju sve od sebe kako bi našli individualna rešenja i nahranili svoje porodice. Solidarnost je reč koja se u današnjoj Srbiji retko čuje. Na dnevnom redu je rat svakog protiv svakog i samo jaki uspevaju da prežive.

Nova infrastruktura malo služi dobrobiti većine stanovnika i tu je pre svega da koristi interesima stranih ulagača. Grade se autoputevi za međunarodnu trgovinu, dok mnoge ulice još nisu asfaltirane; centri grada su pretvoreni u ekskluzivne poslovne oblasti of stakla i čelika dok mnogi kvartovi trunu u infrastrukturi koja datira od sedamdesetih godina prošlog veka. Nije položen ni jedan pouzdan temelj trajnom rastu u budućnosti. Priroda kapitala koji ulazi u zemlju je pretežno špekulantska i parazitska. Šta će se desiti kada više ne bude ničeg na prodaju? To je pitanje koje za sada niko ne postavlja.

Građani prolaze kroz paradoks ekonomskog buma u kojem učestvuju samo površno i kratkoročno. Postaje očito da ekonomski rast sam po sebi ne povlači nužno i porast sveopšteg životnog standarda. Godinama je zvanična linija bila da se svako mora žrtvovati kako bi se privukla strana ulaganja, koja bi se potom rasporedila ka svima odozgo nadole. Ovo se očito ne dešava. Trenutni ekonomski rast se ne zasniva na daljem razvoju infrastrukture i proizvodnih snaga, izgrađenih za vreme planske privrede, koje su omogućile opštu emancipaciju već, potpuno suprotno, na anarhičnom razaranju ovih osnova, prenosu kapitala van zemlje i ograničenim ulaganjima u povlašćene sektore i monopole koji mogu da postanu krave muzare za strane kapitaliste. Sve i da se ovakva eksplozivna razina rasta i održi, Srbiji bi trebalo barem još sedam godina da dostigne vrednost GDP koji je imala pre uvođenja kapitalizma 1991. godine.

Politička scena

Međutim, čini se da jedan deo stanovništva profitira na tranziciji. Ulazak stranog kapitala je stvorio nove običaje. Ljudi u poslovnim odelima koji rade do kasno u staklenim kulama deluju sveprisutno i pomalo nadrealno. Iluzije o kapitalizmu su najčešće kod omladine. Mladi obrazovani ljudi sa znanjem stranih jezika otkrivaju da im je lakše nego ikada ranije da nađu posao. Strane kompanije pronalaze visoko kvalifikovane ljude voljne da rade prekovremeno za zaradu od nekoliko stotina evra i obećanje mogućnosti napredovanja u karijeri. Školarine na državnim univerzitetima su se znatno povećale prethodnih godina i dosežu i do dve hiljade evra, da ne spominjemo cenu nabavke knjiga i troškove života. Oni koji to sebi ne mogu da priušte nalaze nekvalifikovane poslove sa nižim platama, poput rada iza kase ili obezbeđenja. Drugi, koji imaju novac, gledaju na školarine kao na cenu koju su spremni da plate kako bi se uspeli u više ešalone zaposlenosti.

Taj društveni sloj u usponu je u ofanzivi. Našao je svoj politički izražaj u Liberalnodemokratskoj partiji (LDP), otcepljenoj frakciji glavne reformske stranke - Demokratske stranke (DS) ubijenog premijera Zorana Đinđića. LDP vodi agresivnu kampanju optužujući DS za kompromise sa nacionalistima i elementima bivšeg režima i odsustvo volje da Srbiju vodi brže prema Evropskoj Uniji. U parlament je ušla uz podršku razočaranih glasača DS i omladine u urbanim centrima.

Osim ove pojave, poslednjih nekoliko godina. nije bilo značajnijih promena na političkoj sceni Srbije Najupadljivija je i dalje činjenica da ne postoji ni jedna organizovana politička sila levo od centra. Gubitnici tranzicije nemaju za koga da glasaju. Demokratska stranka jeste formalno ustanovila veze sa evropskom socijaldemokratijom, ali ostaje partija centra sa jasnom antiradničkom politikom. Srpska radikalna stranka je, sa druge strane, uspela dosta dugo da eksploatiše ovaj vakuum svojim populističkim antireformskim porukama, dok nisu postali najveća sila u zemlji, te stoga oprezniji. Oni stagniraju i raspući će se kao preduvani balon čim budu prisiljeni da uzmu udela u vlasti. Njihova jedina uloga je da amortizuju domaće nezadovoljstvo i igraju ulogu ultranacionalističke pretnje za srbijansku vladajuću klasu u njenim pregovorima sa Zapadom.

U odsustvu ikakvog pokreta odozdo, političke stranke menjaju koalicije na vrhu do u nedogled, dok bit režima ostaje ista. Demokratska stranka sada vlada u koaliciji sa G17 Plus i konzervativnom Demokratskom strankom Srbije premijera Vojislava Koštunice. Nakon nekoliko teških godina bitke za pozicije pre početka privatizacije, čini se da je svako našao svoje mesto i deo kolača.

U ovakvoj opštoj atmosferi, ideološka ofanziva sa desnice koja je tako preteći delovala devedesetih postaje norma. Srpska pravoslavna crkva zauzima bitno mesto i medijima i državi. Dozvoljen joj je pristup školama i oružanim snagama. Kraljevska porodica je dobila nazad svoje posede u Beogradu, a njeni članovi paradiraju kao prominentne javne ličnosti. Istorija drugog svetskog rata i partizanskog pokreta je iz temelja prepravljena. Za razliku od Zagreba, gde jedan deo hrvatske vladajuće elite pokušava da partizanski pokret integriše u ideologiju samostalne kapitalističke Hrvatske, srbijanska vladajuća klasa je odabrala da potpuno izbriše to poglavlje iz istorijskih udžbenika i bazira se u potpunosti na nasleđu predratne srbijanske buržoazije. Imena povezana sa komunizmom su uklonjena iz svih institucija i ulica i novi spomenici se grade zajedno sa svežim simbolima i novom himnom. Što se kulture tiče, zemlja se vratila tamo gde je bila na početku prošlog veka. Teren je ideološki pripremljen za turbulentnu budućnost u kojoj se Srpska vladajuća klasa mora probiti i nametnuti kao imperijalistički partner u regiji kao što je učinila posle prvog svetskog rata, kada je bila nagrađena buržoaskom Jugoslavijoj za žrtvovanje četvrtine svoje populacije na oltar svetskog imperijalizma.

Atmosfera na ulicama Beograda se znatno promenila poslednjih meseci. Nakon mešanja sa opštom klimom depolitizacije i apatije, na početku razvodnjenih pregovora, medijska kampanja i ruska podrška vratili su Kosovo u prvi plan. Oseća se opšta nelagodnost i čuju se glasine o ratu. Čvrst stav Srbije prema pitanju Kosova je za mnoge iznenađujući. Bilo je naivno misliti da će se post-miloševićevski političari u finijim odelima ponašati iole drugačije kad je reč o „nacionalnim interesima“. Na kraju krajeva, kao „demokratska opozicija“, oni su Miloševića više kritikovali zbog spore privatizacije nego zbog njegove nacionalne politike u drugim republikama.

Srpskoj vladajućoj klasi je dojadilo da se već sedam godina ponaša po pravilima igre, a da je imperijalizam i dalje šikanira. Otkada su velike sile odlučile da ne zadrže Titovu Jugoslaviju kao geopolitički entitet, srpska vladajuća klasa je izgubila svoju istorijsku ulogu i postala prepreka u regionu. Njen trenutni položaj ponižene države koja se može džapati i kriviti od strane svakog je u oštrom sukobu sa njenim objektivnim potencijalom i ambicijama.

Kao da gubitak Makedonije i Krajine u Hrvatskoj i Bosni devedesetih nije bio dosta, Beograd je nagrađen za svrgavanje Miloševića i otvaranje svoje privrede gubitkom Crne Gore, a sada se zahteva i Kosovo. Srpska vladajuća klasa ispunjava sve svoje međunarodne obaveze i jedino što želi za uzvrat je deo svoje bivše uloge u regionu. Kao najveća država bivše SFRJ sa velikom militarističkom tradicijom, Srbija sebe vidi kao prirodnog lokalnog klijenta velikih sila. Poput najstarijeg deteta zapostavljenog radi novorođenčadi, Beograd je spreman da napravi rusvaj, a Rusija je presrećna što može da mu za taj nestašluk napravi mesta.

No comments: