Thursday, January 10, 2008

BALKANSKA KLETVA?: Rat i nacija na prostoru bivše Jugoslavije - II deo

II DEO


Nacionalno oslobođenje ili revolucija?

Sitnim koracima, borba za "nacionalno oslobođenje" prerasta u socijalnu revoluciju. Oslanjajući se na masovni pokret iza sebe, partijsko rukovodstvo počinje da se oseća dovoljno snaŽnim da se osamostali od diktata Moskve. U skladu sa generalnom orijentacijom ujedinjenog fronta, partija na oslobođenim teritorijama umesto radničkih i seoskih sovjeta kao novih organa vlasti, uspostavljenih po klasnom kriterijumu, formira "antifašističke komitete" u koje su mogli ulaziti i predstavnici predratnih buržoaskih partija. Međutim, ispostavilo se da Tito traži fantomske saveznike u vidu "progresivne buržoazije" koja bi bila spremna da vodi odlučnu borbu protiv okupatora. Oni koji su imali račune u stranim bankama odavno su pobegli, oni koji su ostali pak radije su se oslanjali na nemačku vojsku koja im je, ma koliko represivna bila, osiguravala kontinuitet vlasničkih odnosa u zemlji, nego na komunističku gerilu. AVNOJ je tako u vakumu, bez pravog učestvovanja buržoazije u paralelnim strukturama vlasti koje su se razvijale, imao čist put da u roku od par meseci raščisti sa srednjevekovnim relikvijama i postigne ono što buržoazija putem parlamentarne demokratije nije mogla decenijama. Jugoslavija se u novembru 1943. proglašava za republiku. Za to vreme na oslobođenim teritorijama oduzima se i nacionalizuje imovina "saradnika okupatora" - što je u praksi značilo eksproprijaciju lokalnih kapitalista i kulaka. Fabrike se stavljaju pod kontrolu radničkih komiteta koji počinju da proizvode za front. Žene se masovno uključuju u politički život i učestvuju u borbama. Oformljavaju se prve škole u kojima se narod opismenjava. Železnička i poštanska mreža se uspostavljaju na oslobođenim teritorijama. Nacionalne manjine po prvi put dobijaju priliku da se na ravnopravnim osnovama ukjuče u politički život. Jedini način za efektivnu borbu protiv fašista zahtevao je široko učešće masa, a njihova mobilizacija bila je uslovljena nizom socijalnih reformi. Suprotno popularnom mišljenju, Moskva nije blagonakolno gledala na ovakve poteze Tita i partizana. Staljin je iznad svega želeo da očuva koaliciju sa Britanijom i Amerikom i uveri ih da nema nameru da širi socijalističku revoluciju izvan Rusije. U pismu upućenom Titu 1942. Kominterna Titu zamera sledeće: "Zašto ste kreirali, na primer, zasebnu "proletersku brigadu"? U sadašnjem trenutku glavna dužnost jeste da se objedine sve anti-fašističke tendencije". Taktika Moskve pokazala se pak kao debakl na terenu i siguran put u propast. Saradnja sa četnicima pokazala se nemogućom. Četnička vojska bila je dezorganizovana i pasivna. Još od novembra 1941. četnici su organizovali oružane akcije protiv partizana. General Mihajlović precenio je odlučnost srpske buržoazije da se suprotstavi Nemcima. U nedostatku oslonca na određeni sloj u jugoslovenskom drustvu četnici su bili osuđeni na propast. Jedino na šta su četnici mogli da računaju jeste kretenizam i nazadnost srpskog seljaka-domaćina i uski sloj kulaka. Međutim, sa širokim socijalnim pokretom koji je zahvatio selo, to je bila mršava baza. Do 1943. većina četničkih akcija bila je usmerena na eliminaciju partizana i etničko čišćenje ne-srpskog stanovništva u mešovitim područjima. Razdeljeni na gomilu frakcija, bez centralizovane strukture, četnici su zapali u toliku degeneraciju da je svetska buržoazija bila primorana da ih napusti i počne da podržava jedinu vojsku koja se efektivno suprotstavljala fašistima. Do dan danas ova činjenica stoji kao so na rani desnog krila srpske buržoazije čiji ideolozi ovaj istorijski potez tumače uglavnom kroz razne teorije zavere. Istina je pak mnogo jednostavnija; suočen sa napašću fašizma, imperijalizam je napustio svoju srpsku "braću" pošto su ona postala potpuno neupotrebljiva i pragmatično je podržao prirodne neprijatelje.


"Jugoslovenstvo" ili radnički internacionalizam?

Partizani su postali sila koja se nije mogla ignorisati. I pored staljinističkog vođstva, partizani su najprogresivniji fenomen ikad rođen na ovim prostorima i deo baštine svetskog radničkog pokreta. Po prvi put u istoriji u središtu Balkana pojavio se pokret koji je objedinjavao sve nacionalnosti i religije i nezaustavljivo vukao društvo napred.

Nakon završetka rata, Tito se našao pred istorijskom odlukom. U Potsdamu 1945. potvrđen je dogovor Staljina, Ruzvelta i Čerčila da se Jugoslavija podeli fifti-fifti. I dalje slepo prateći staljinističku školu "popularnog fronta", Komunistička partija uzima predstavnike buržoazije za rukav i dovlači ih u tzv. Tito-Subašić vladu. Takav balans snaga nije bio moguć pred silovitim naletom naoružanih radnika i seljaka koji su okuraženi pobedom nad fašizmom osećali da je zemlja u njihovim rukama. Komunistička partija nacionalizuje većinu industrija i uspostavlja monopol nad spoljnom trgovinom i time sahranjuje kapitalizam u Jugoslaviji. Slične stvari se dešavaju i u okruženju. U Abaniji popularni partizanski pokret sličan jugoslovenskom pravi revoluciju. U Bugarskoj, Crvena armija i lokalne snage otpora preuzimaju kontrolu. U Grčkoj i Italiji masovni naoružani komunistički pokreti su na ivici osvajanja vlasti. Krahom balkanskih buržoazija potencijalno se stvaraju uslovi za topljenje uskih balkanskih granica i formiranje socijalističke federacije. Ovo je bila zdravorazumska i realna opcija koju je jugoslovensko vođstvo ozbiljno razmatralo i započelo pregovore sa Georgijem Dimitrovim i Enverom Hodžom. Međutim, poslednja stvar koju je Moskva želela jeste serija popularnih revolucija i stvaranje Socijalističke federacije Balkana kao alternativu "kolevci socijalizma".

Sa zahuktavanjem "hladnog rata" i ofanzivom imperijalizma na svetskoj sceni, Crvena armija biva prinuđena da odgovori i neplanirano sprovede do kraja nacionalizaciju imovine u zemljama istočne Evrope načinivši od njih svoje satelite. Jugoslovensko vođstvo, videvši kako se Staljin odnosi prema zemljama u njegovoj sferi interesa, odlučuje da se, oslanjajući se na naoružane mase i delimično svetski imperijalizam, izvuče iz čeljusti Sovjetskog Saveza i započne "nezavisni" kurs. Grčka i Italija su pak iskakale izvan jasno povučene linije koja je okupljala zemlje istočne Evrope obećane Staljinu na konferencijama na Jalti i Potsdamu. Samim tim, njihova sudbina bila je zapečaćena. Prateci katastrofalne savete Moskve, Italijanski komunisti se razoružavaju i predaju vlast buržoaziji, dok grčki drugovi u početku čine isto, da bi zatim napravili ultra-levi prelom i započeli ustanak. Tito u ovoj situaciji zatvara granicu sa Grčkom i odbija da pomogne grčkim pro-sovjetski orijentisanim partizanima. Albanija i Bugarska pod pritiskom Moskve prekidaju sve odnose sa Jugoslavijom, samim tim sve komunističke parije u regionu se okreću stvaranju socijalizma u svom dvorištu. U takvom rasporedu snaga, Tito se okreće građenju "jugoslovenskog puta ka socijalizmu" - tzv. samoupravljanju.


Izgradnja "socijalizma u jednoj državi"

Zadržavanjem revolucije u "jugoslovenskim" okvirima, Tito u suštini pravi kompromis i odlučuje da ostvari projekat koji buržoazija nikad nije uspela. Nova država trebalo je da se bazira na "jugoslovenstvu", tj. stvaranju nove jugoslovenske nacije kao alternative etničkoj mržnji i podeljenosti. Dugo vremena činilo se da je Tito u tome i uspeo. Nova Jugoslavija bila je suštinski drugačija društvena formacija od prethodne: ukidanje tržišta, planska ekonomija, eksproprijacija privatne svojine i monopol nad spoljnom trgovinom stvorili su osnov za najdinamičniji ekonomski napredak u istoriji Balkana. Međutim, ta država je bila deformisana u startu u smislu da nije uspostavljena direktna radnička demokratija, već su se planske odluke donosile na osnovu procene komunističke birokratije iza zatvorenih vrata. Istorija je pokazala da su mogućnosti ekonomskog napretka na ovakvim principima ograničeni. Usled nemogućnosti slobodnog protoka informacija i odlučivanja, posle nekog vremena javljaju se problemi ne-efikasnosti u proizvodnji i alokaciji. Sve do kasnih sedamdesetih, ovakav okvir uspevao je da unapređuje proizvodne snage u srcu Balkana. I pored mnoštva zloupotreba, promašenih birokratskih investicija i nedostatka istinske radničke demokratije, "socijalistička država" Jugoslavija je u svoje prve tri decenije postizala impresivan ekonomski rast, sprovodila ubrzanu industrijalizaciju i postizala najbržu stopu urbanizacije stanovništva u istoriji. Stvaran progres nije se pak oličavao u pukom statističkom rastu nacionalnog proizvoda, već u načinu na koji je taj proizvod raspoređivan. Jugoslovensko stanovnistvo uživalo je u visok stepen socijalne zaštite, školstva i prava na radnom mestu. Planski razvoj omogućio je i posvećivanje posebne pažnje najnerazvijenijim delovima zemlje poput Kosova, Makedonije i Crne Gore čija su društva u roku od par godina napravila skok iz feudalnih, patrijarhalnih plemenskih zajednica u urbanizovani proleterijat. Dometi podruštvljavanja sredstava za proizvodnju i planske privrede ostaju jasni kada se tadašnja Jugoslavija uporedi sa razvojem balkanskih zemalja koje su ostale zatočene u kapitalističkim društvenim formacijama pod pro-fašističkim režimima poput Grčke ili Turske.

Komunistička partija uživala je podršku velike većine građana i bez brige za svoj položaj bila je u prilici da omogući određeni nivo slobode govora i izražavanja koji nije bio uobičajen u ostalim zemljama Istočnog Bloka. Kulturni život je procvetao oslobađajuci se od dogme real-socijalizma, a različite nacionalne manjine, koje kroz istoriju nisu imale priliku za autonomni izražaj (poput Albanaca na Kosovu, Makedonaca i muslimanskih Slovena u Bosni), dobijaju priliku da upražnjavaju kulturnu i versku autonomiju. U ovakvoj atmosferi opšteg progresa, nacija kao politička kategorija gubi svaki smisao u svakodnevnom životu. Migracije radnika iz jedne republike u drugu i mešoviti brakovi postaju standard. Na popisu 1981. godine oko 5% stanovnistva izjašnjavalo se kao "jugoslovensko". Jugoslovenska nacija, činilo se, bila je čvrsto uspostavljena kao temelj zajedničke države.

U početnom periodu posle rata, povlašćeni sloj nije toliko dolazio do izražaja. Četrdesetih i pedesetih, privilegije partijske birokratije nisu bile bile toliko očigledne u skladu sa opštom nerazvijenošću ekonomije. Najviše što je partijski funkcioner mogao da izvuče iz svog položaja četrdesetih i pedesetih bio je privatni vozač, malo bolji stambeni prostor i letovanje na jadranskoj obali. Osim toga, u dobrom delu partije dugo nakon rata se i dalje održavao kolektivistički duh razvijen za vreme revolucije. Većina "običnih" članova partije koji su izneli revoluciju na svojim plećima gnušala se se bilo kakvih privilegija i gajila je moralni prezir prema bilo kakvoj zloupotrebi položaja. Lično bogaćenje smatralo se sramotnim. Međutim, etički principi i moral su jedno, a materijalna realnost drugo; kako su se razvijale proizvodne snage, tako je i rasla osnova za privilegije gornjih partijskih činovnika i već u šezdesetim godinama birokratski pritisak počeo je da guši dalje napredovanje jugoslovenske privrede. Onemogućavajući ispravnu alokaciju i distribuciju zasnovanu na realnim potrebama, birokratski sloj postaje svojevrsni poklopac koji je svojim zloupotrebama i rastućim privilegijama sprečavao zdrav razvoj. Krajem šezdesetih postaje jasno da put ka socijalizmu nije baš tako osiguran i primećuje se da nešto nije u redu. Kao i uvek, studenti su društveni sloj koji prvi odslikava unutrašnja komešanja u društvu i studentske demonstracije 1968. bile su prvi krik protiv ovakvog uređenja. Parole protiv "crvene buržoazije" i pozivi na vraćanje istinskom marksizmu jasno su odslikavali nezadovoljstvo stanovništva tendencijama raslojavanja društva.


"Tržišni socijalizam"

Suočena sa narastajućim kontradikcijama unutar zemlje, vladajuća birokratija se umesto vraćanja korenima marksizma i uspostavljanja radničke demokratije okreće, za nju naravno privlačnijoj, opciji liberalizacije ekonomskog života. U nedostatku jasnog političkog kursa, nezavisna pozicija u odnosu na Sovjetski Savez približava titostičku birokratiju imperijalizmu.

Jugoslovenska partija je pre bilo koje istočnoevropske nomenklature uspostavila veze sa imperijalističkim finansijskim organizacijama, poput MMF-a. Če Gevara u svom dnevniku, pri prolazu kroz Jugoslaviju šezdesetih, primećuje kako se domaće kompanije utrkuju na domaćem tržištu u poziciji za sirovine i plasiranje proizvoda. Pokušavajući da suzbiju ne-efikasnost, nizom reformi tokom šezdesetih i konačno novim ustavom 1974-e, vrši se liberalizacija spoljne trgovine, tržišta rada i centralizovanog plana. Sve naravno pod ogrtačem "samoupravljanja" - tj. davanja većih prava odlučivanja radnicima. Nominalno postojeći samoupravni radnički komiteti pri fabrikama bili su lak plen manipulisanja narastajuće direktorske tehnokratije i liberalizacija je pružila do tada neviđene mogućnosti za korupciju i lično bogaćenje. Decentralizacija političkog i ekonomskog života išla je do tih granica da je svaki deo, sada već rascepkanih preduzeća, mogao slobodno da konkuriše za kredite na inostranim tržištima kapitala. Rukovodstvo MMF-a dobijalo je nervne slomove u poku+aju lociranja odgovornosti za silne kredite. U ovakvoj konstelaciji, logično raste rivalitet između lokalnih republičkih birokratija koje nastoje da se što više osamostale u pregovorima sa imperijalističkim institucijama i zadrže što veći deo republičkog proizvoda u sopstvenom dvorištu.

Ulaskom u osamdesete, trgovinski deficit i inflacija počinju da kidaju već prenapregnute ekonomske odnose. U pokušaju da smanji deficit i odgovori na potraživanja spoljnog duga čije rate polako ali sigurno počinju da nadolaze, vlada biva primorana da radikalno smanji opštu potrošnju i počinje da sprovodi prve restrikcione programe MMF-a. Ekonomski najnazadnije republike prve su osetile posledice ovakve politike. Politika ravnomernog razvoja dolazi u pitanje. Radnička klasa Kosova i Makedonije, a zatim i ostalih republika, počinje da oseća "reforme" na sopstvenim leđima. Nacija kao politički faktor se ponovo vraća na scenu, a birokratski aparat pod pritiskom odozdo počinje da biva sve nemilosrdniji. 1981. suočen sa masovnim protestima albanske većine na Kosovu, Beograd pravi čistku u lokalnim organima i nemilosrdno rastura proteste u surovoj kampanji neviđenoj još od Rankovićevih dana. Na Kosovu započinje talas migracije, što srpkog što albanskog stanovnistva, koje suočeno sa narastajućim ekonomskim problemima, nezaposlenošću i političkim pritiskom odlazi u Srbiju ili zapadnu Evropu. Beogradska birokratija koristi iseljavanje srpskog stanovništva u medijskoj kampanji protiv albanskog življa u kojoj se, izbegavajući prepoznavanje pravih uzroka krize, celokupna krivica svaljuje na albanski separatizam.

Dodatna destabilizacija došla je u vidu smrti Josipa Broza Tita. Decenijama, Tito je vladao u klasičnom bonapartističkom stilu oslanjajući se u kritičnim trenucima na različite klase unutar jugoslovenskog društva i različite republičke birokratije uspevajući da održi relativan ekvilibrijum.

Pod njegovim apsolutnim autoritetom i okriljem jugoslovenstva skrivali i smirivali su se klasni sukobi i interesi lokalnih birokratija. Svi uslovi za konačnu eksploziju silnih kontradikcija, koje su se decejnijama nagomilavale, bili su konačno tu osamdesetih. Nakon četiri decenije relativne stabilnosti jugoslovensko društvo ponovo ulazi u revolucionarnu fazu.


Koreni današnjeg nacionalizma

Od 1982. životni standard počinje strmoglavo da pada i pred kraj decenije pada 40 procenata, time dolazeći na nivo iz sredine šezdesetih. Jugoslovenska radnička klasa odgovara na pritiske i srozavanje životnog standarda serijom štrajkova osamdesetih. U prvih devet meseci 1987. preko hiljadu štrajkova bilo je organizovano širom zemlje u kojima je učestvovalo oko 150.000 radnika svih nacionalnosti. 1989. broj radnika u štrajku narastao je na 900.000! Jugoslovenska radnička klasa našla se još jednom na istorijskoj prekretnici - ili će napraviti političku revoluciju i razbijajući parazitski birokratski sloj omogućiti dalji razvoj i zadržati sva dostignuća jugoslovenske revolucije, ili će biti razbijena i uvučena u masovno krvoproliće i kapitalizam.

Osamdesete su definitivno godine u kojima je partija konačno "izgubila nevinost". Razlike u životnom standardu običnog radnika i partijskog rukovodstva i menadžerske tehnokratije postale su drastične. Vremenom, aspiracije otuđenog birokratskog sloja postajale su veće. Titioistička kasta je razvila unutrašnju kulturu i sistem vrednosti kojim je imitirala vladajuće klase zapadnih zemalja. Veliki broj pripadnika ovog sloja već je imao dobro uspostavljene veze sa različitim mentorima na zapadu i strane bankovne račune na kojima su gomilali pare stečene zloupotrebom položaja i privilegija koje im je sistem omogućavao. Birokratija postaje, u suštini, prenosni mehanizam preko kojeg svetski imperijalizam vrši pritisak na jugoslovensku radničku klasu. Radnička klasa gubi iluzije i masovno napušta komunističku partiju, a već 1985. izračunato je da je tek svaki jedanaesti polu-kvalifikovani radnik član partije, a među kvalifikovanim radnicima svaki peti. Do 1987. samo 30% partije i 8% centralnog komiteta partije činili su radnici. Sa druge strane, oko 95% direktora i 77% inteligencije bili su članovi partije. Obični ljudi počinju da gledaju na partiju kao na mesto za karijeriste i rukovodioce, a ne politički instrument kroz koji mase mogu da se izraze. Staljinistička oligarhija, suočena sa opštim nezadovoljstvom, biva primorana da pokaže svoje pravo lice, koristeći policiju i organizujući medijske hajke protiv radnika i nacionalnih manjina - u početku uglavnom protiv albanskog stanovništva na Kosovu.

Međutim, izvan partije nije bilo puno mogućnosti za organizovano izražavanje. Tradicija nezavisnog sindikalnog organizovaja praktično nije postojala od četrdesetih. Staljinistička doktrina užasavala se svake vrste radničkog organizovanja nezavisno od oficijalnih državnih struktura. Uloga sindikata u jugoslovenskom "socijalizmuv svela se na organizovanje kulturnih manifestacija, godišnjih odmora i deljenje zimnice. Čitave generacije radnika odrasle su bez ikakvog iskustva sindikalne borbe. Ovako "naivna" radnička klasa, sa niskim stepenom klasne svesti, bila je relativno lak plen.

U početku, ovi protesti su imali spontan progresivni karakter. Iako su se glavni zahtevi uglavnom zadržavali u čisto ekonomskoj sferi - povećanja plata ili boljih uslova rada -politički sadržaj protesta bio je gotovo instinktivno pro-jugoslovenski i anti-birokratski, sa zahtevima za poštovanjem samoupravnih prava radnika. Radnici svih nacionalnosti marširali su zajedno pod Titovim slikama i jugoslovenskim zastavama. Užasnuta pokretom masa, birokratska kasta u svim republikama nije imala drugog izbora nego da proba da zajaše već pokrenute talase nezadovoljstva i pokuša da ih usmeri u svoju korist, ubacujući među nezadovoljne mase bakcil nacionalizma. Konstruišući međuetničke incidente i koristeći medijsku propagandu za širenje šovinizma republičke birokratije desetkuju pokret cepajući ga po nacionalnim linijama. Ubacujući nacionalizam u jednačinu, vladajuće birokratije spasavaju sopstvene glave u pred-revolucionarnoj situaciji. Ođednom krivci za nezaposlenost i opadanje standarda u Srbiji nisu debeloguzani u Savezu Komunista Srbije, već Hrvati i "Šiptari". Sličan scenario odigravao se u svakoj od republika, gde su uvek ulogu odgovornih za probleme preuzimali ljudi drugih nacionalnosti. Republički vlastodršci lako se oslobađaju "jugoslovenstva" i započinju nacionalne histerije i napuštanje zajedničke države koja polako tone. Imperijalizam naravno oduševljeno podržava i ohrabruje ovakve tendecije u Savezu Komunista. Svaka republička birokratija imala je po neku zapadnu buržoaziju kao anđela zaštitnika.

Kada se oduzme čitav bljutavi kolorit nacionalizma, harizmatičnih vođa, religije, odbeglih generala, Vatikana, etničkog čišćenja, mudžahedina, ustaštva, veliko-srpstva, mafije i teorija zavere - raspad Jugoslavije i ratovi koji su usledili svode se na jednu bazičnu društveno-ekonomsku transformaciju. Kolektivno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju i planska privreda jednostavno su postali preuski okvir za dalje zadovoljavanje narastajućih apetita birokratske kaste. Decenijama imitirajući vladajuće klase razvijenih zapadnih zemalja, suočeni sa stagnirajućom planskom privredom, deo birokratije odlučuje da napusti "ideale" i sama postane vladajuća klasa u sopstvenim republikama. Milošević, Tuđman i kompanija bili su samo politički predstavnici ovog ambicioznog sloja, njihov odraz u vrhu komunističke partije. Ljudi koji će napraviti politički puč u sopstvenim republikama, čistkama se rešiti tereta starih titiostičkih kadrova koji su još uvek gajili iluzije o "jugoslovenstvu" i nepoverenje prema zapadu i započeti plovidbu ka obećanoj zemlji kapitalizma.

Svaka kontra-revolucija je krvava, jugoslovenska nije bila izuzetak. Vladajuće klase u nastajanju morale su da izvrše prvobitnu akumulaciju i razdele sfere uticaja gangsterskim metodama, ali iznad svega - morale da unište ideju "jugoslovenstva". Stravični zločini počinjeni u proteklih deset godina na prostoru bivše SFRJ nisu nikako slučajnost ili puki hir monstruoznih umova. Krv je morala biti prolivena da bi se uništila i poslednja nada da je zajednički život moguć. I tako danas, kada postavite pitanje običnom radnom čoveku u bilo kojoj od bivših republika šta misli o Jugoslaviji, odgovoriće da je to lepa, ali nemoguća ideja. Velika država sa planskom ekonomijom u srcu Balkana posle raspada Sovjetskog Saveza bila je trn u oku imperijalizma. Nacionalizam je bio savršeno oružje za njeno rasturanje i sahranjivanje svih dometa partizanske socijalne revolucije. Jugoslavija je morala biti razapeta. Njeno stanovništvo je moralo biti kažnjeno za jeres koji je počinilo pre pedeset godina kada se usudilo da ukine kapitalizam i pokuša da preuzme sudbinu u svoje ruke. Primer je morao biti stravičan kako bi se svi ostali narodi na Blakanu i širom sveta jednom za svagda uverili da je socijalizam "nemoguć".

I ako malo bolje razmislimo, mi im dajemo za pravo. Socijalizam i nije bilo moguće izgraditi u jednoj državi. Kao marksisti, mi bi svojim životima branili zajedničku jugoslovensku državu sa planskom ekonomijom od simultanog napada lokalne birokratije i imperijalizma, ali samo kao povoljniju startnu poziciju za uspostavljanje šire Balkanske Socijalističke Federacije i dalje svetske revolucije. To je jedini način koji bi onemogućio degeneraciju revolucije i stvaranje povlašćenog sloja koji bi se kasnije pokazao kao grobar revolucije. Naravno, naša dužnost je da uvek branimo bivšu Jugoslaviju od napada i klevetanja nacionalista i pro-kapitalističkih snaga, no u isto vreme ne smemo pasti u zamku i praviti fetiš od te nacionalne države, jer na kraju dana Jugoslavija je bila upravo to - još jedna nacionalna država. Istina, ta država je neizrecivo progresivnija pojava od današnjih patuljastih, polu-kolonijalnih državica rođenih u krvi etničkog divljanja. Kada stvari gledamo u ovom svetlu, procesi koji su se dešavali krajem prošlog veka postaju znatno jasniji: jugoslovenski nacionalizam, taj jedinstveni samoupravni "put ka socijalizmu" koji nas je činio tako ponosnim pred svetom, jednostavno je zamenjen lokalnim nacionalnim putevima ka kapitalizmu. Za mentalni sklop lokalnih birokrata i radnika sa slabijom klasnom svešću, nekako je normalno bilo da se u kratkom roku prešaltuju i počnu da viču "Srbija" ili "Hrvatska" ili bilo šta, umesto "Jugoslavija" i osećaju se ponosnim Makedoncima i Slovencima, umesto Jugoslovenima. Albancima, Romima, Rumunima, Slovacima i ostalima je ionako oduvek bilo pomalo apsurdno da sebe smatraju "južnim Slovenima".

Danas, nakon 15 godina, "balkanizacija Balkana" još uvek nije završena. Možda bi imperijalizam u ovom trenutku i hteo da "stabilizuje" ovo područje, ali prekasno - Pandorina kutija je otvorena. Usitnjavanje i krvoproliće neće prestati dokle god se radnička klasa Balkana potpuno ne otcepi od pro-kapitalističkih nacionalnih partija i ne izgradi svoju partiju koja neće prepoznavati granice. Partizanski pokret je prevelik istorijski putokaz koji je nemoguće još dugo gurati pod tepih i skrivati od novih generacija. Neumitno je da ce radnička klasa sa tako bogatim istorijskim nasleđem ponovo otkriti svoju istoriju i započeti novu borbu. Ovaj put, pak iza sebe imamo jasnu pouku: ne "bratstvu i jedinstvu" -da "radničkom internacionalizmu". Ono što nas povezuje i što nas stavlja na istu stranu nije slovensko poreklo, već socijalno poreklo.

U budućoj borbi ljude delimo samo na osnovu jednog jedinog parametra - da li su radnici ili kapitalisti, druge pojedinosti nas jednostavno ne interesuju.



9 comments:

Lune said...

Radnicka klasa, pre svega nije priznala *sopstveni klasni polozaj* u dustvu, nijee mislila svojom gglavom, stalno cekala sta cee neki vodja da kaze...nalog vodj jee bio, rsturite se, pokoljite se..*ddisciplinovni proletarijat* je pruzeeo novu ulogu u *vtkoj revolucji*...imamo za rezultt..*antirevoluciju koja tece*

Lune said...

Radnicka klasa, nekada *svesni proletarijat i postena inteligencija*, kao da zivi sama za sebe,sedi u nekoj *europskoj kladionici*..i tipuje organe vlasti..ne retko ljude koji nikda nisu radili u privredi i oko nje,i kojima je to prva sluzba u zivotu.Naravno,nikada nismo imali *proletrijat*,a kako smo ih zvali *polutani* imaju drugi nacin razmisljanja,hoce li u novonastalim uslovima dobiti bolovanje da vade krompir ? svakako da hoce, oni imaju sa cimme da plate *uslgu*

Lune said...

Jugoslovenstvo je spajanje gradjanaa, bez potcenjivanja njihove nacionlnosti...jedinstvo akcij daa rdni covek bude predmet rzave i drustva, da bude skolovan, zdrav, zaposlen...Nije moguce a to se rdi *imeestanje* klasnog, jer i to *klano*..mora da ima krov nad glavom, zivotni i kulturni prostor, zasticen prostor, zamisslite koliki idijot treba da bude kada tvrdi *bratstvo i jeinstvo je losa stvar..ajde da se pokoljeemo*...a *oni neka se obogate*...???zrlata

Lune said...

Srpska burzoazija...? nisam siguran da je *srpskka burzoazija*...sposobna bez *bratskih burzzoazija*..da pocini zlo u SFRJ,teekovine AVNOJ..a, to je malo mnogo tereta za Srbiju i njenu burzoaziju...*proleteri svih zemalja se nisu ujdinili*..burzoazija jste. Nije lepo sistematski optuziivati Srbiju, njenu burzoaziju itd...krv se prolila,neke burzoazije ssu napale JNA sa petokrakom na celu i tako legitimisle sukobe i namere !!! Budimo korektni !!!

Lune said...

Prema tome nije u pitanju *Rat nacija* u pitanju je rat mafijasa pobornika prvobitne akomulacije kapitala, nacije su samo regrutovane i nisu proveravale valjanost vojnih i drugih poziva..Resenje je u toma da sada NACIJE u svojim nacionalnim drzavama, zarate sa kriminalcima, ubicama, ratnim profiterima, ne u Hag gde uzivaju zastitu i bezbednost i raspodelu pravde prema interesima velikih sila koje su to i organizovale, nego u svojim nacionalnim drzavama * NI PO BABU NI PO STRICEVIMA*...ravnopravno u duhu BRATSTVA I JEDINSTVA...protiv protivnika istog !!!

Lune said...

Rat i nacija na prostoru bivse Jugoslavije...?
Fitilj, stapin i kapisla je svakako bio i ostao *legendarni* Vuk Draskovic..niko ga ne spominje, obavio je poso svim protivnicima Jugoslavije, FNRJ,SFRJ...*sve ostalo *Bilo je muzika**...jer svima odgovara krivica nekog Milosevica, a odgovara stanje Vuka Draskovica...kuma Vuice,...danas velikog demokrate, Europljanina..Ravnogorca...fasiste !!!

Lune said...

Danas se navrsava 67. godina od streljanja stanovnika Kragujevca,djaka..neduznog stanovnistva. To je dan kada su ideoloski prethodnici SPO i Vuka Draskovica izveli pomenute gradjane iz Topovskih supa i predali Nemackoj fasistickoj vojsci gradjane na likvidaciju. SPO se danas predstavlja kao moderna Evropska desnica, a pocinioci pomenutog zlocina tretiraju kao antifasisti, rehabilitovani od drzave Srbije sa pravom na *zasluzenu penziju*..bande Milana Nedica i Dimitrija Ljotica... ?

Lune said...

www.narodni-front.dzaba.com

Lune said...

Zasto ste kreirali posebnu *Proletersku brigadu*...Zaro sto nije bio razvijen NOP, zato sto su se borbena dejstva odvijala lokalno, branilo se *svoje* dvoriste, taraba...borci su nerado napustali teritoriju stanovanja...oslobodjenje zemlje, proleterska revolucija zahtevala je drugo ponasanje na ratistu...proleterske brigade su oslobadjale zemlju bez obzira na mesto stanovanja !!! Svaka stopa je bila Otadzbina !